![PRIČE IZ ANTOLOGIJE "SLAVIN POJ" Marija Fekete-Sullivan: priča "Rujanina kosa"]( "marijafeketesullivan")
![marijafeketesullivan]()
Ima jedan hrast nedaleko od Sarajeva gdje dolaze zaljubljeni parovi uoči vjenčanja. Zovu ga Rujanina kosa. Parovi tu pristižu radi posljednjeg zavjeta privrženosti.
Ukoliko trenuci pod okriljem Rujanine kose proteknu u skladu i zanosu, obično kasnije slijedi sudbonosno da. Ako, pak, ijedno od njih osjeti nelagodu ili neki iznenadni bunt, bit će da se to nevidljiva Rujana vrpolji, snebiva, i da ne odobrava. Mnogi se odluče prihvatiti njen znak umjesto da dožive nejasnu sudbinu ove crvenokose ljepotice.
Tokom šetnje planinskim proplancima srela sam preostalog sudionika davne priče o Rujani koja je već prerasla u legendu. Devedesetogošnji oronuli starac rekao mi je da gotovo svakodnevno odlazi na mjesto pod drevnim hrastom gdje se naglo rastao od svoje jedine.
Koliko mu se puta srce zatreslo, u apsolutnoj tišini samoće! A samoću je odabrao! I sjećanje. Sjećanje na tu kobnu rečenicu i sada ga proganja.
‘Budi lišće, Rujana!’
Samo tri riječi! Netko bi ih mogao pročitati i kao lijep početak jesenje lirske pjesme. Ali bile su izrečene s toliko strasti, oštrine i jeda, da su poništile dotadašnji život djevojke koju je volio najviše na svijetu!
Bijaše mjesec rujan. Poput mnogih drugih, dvoje mladih planirali su posljednje detalje svog vjenčanja u listopadu.
Toga dana lješkarili su na klupi drvoreda u Vilsonovom šetalištu. Jesenko, naočit pjevač u jednom gradskom bendu. Ona, crvenokosa ljepotica, tek okončala srednju školu. Uživali su u jednostavnoj, milozvučnoj, tišini dva zaljubljena pogleda. Bila je to bezglasna melodija koja samim svojim postojanjem raduje, za razliku od zvuka praznine koji opsjeda i sjeda na dušu.
‘Budi lišće, Rujana!’
To ili nešto u tom maniru izrekao je bez dvoumljenja, bez predumišljanja. Bez razmišljanja. Do kraja svijeta neće si to moći oprostiti. To što je učinio djevojci koja ga je voljela toliko da se istog trena povinovala njegovoj naredbi.
Ima ll išta gore od ispunjenja pogrešne želje? A bit će da je svaka pogrešna kada se hrani ljutnjom?
Stajao je tako ispod hrastove krošnje, ne mogavši vjerovati svojim očima. Tamo gdje je stajala ONA sada je bila hrpa hrastovog lišća.
Meko, paperjasto, kao njena kosa.
Rujana!
Toliko su puta prošetali Vilsonovim drvoredima da su im i stabla počela mahati granama u znak pozdrava. A jedna zeba s crvenim kačketom redovito bi dolazila na hrastovu krošnju iznad njih, te bi ih zabavljala slijećući i prelijećući tik iznad njihovih sljubljenih glava.
Jednom je Rujana povjerila svome dragom, dok su tako sjedili i gledali u rijeku, da je usnila neobičan san. O planinskom hrastu. Taj ju je hrast obavio svojim čvornovatim granama. Zašuštao je lišćem i prekrio ju njime, rekavši: ‘Pazi se, mila. Ako se jednog dana stvarno zaljubiš, postat ćeš lišće, Rujana!’
Nasmijana, prepričavala je to svom zaručniku kao nemoguću anegdotu. I njega je to zabavljalo. Uzeo ju je za ruku, zgrabio je nekoliko zlaćanih listova i zasuo je njima. ‘Lijepo ti stoje', rekao je. ‘Samo još ne znam da li si stvarno zaljubljena?’
Umjesto odgovora, pustila je da joj kosa sasvim prekrije lice. Duga kestenjasto crvena kosa sa zlaćanim preljevima na suncu. Kažu da je ta njena kosa posljedica brončanih i zlatnih kiša koje su jednom kratkotrajno padale na Valentinovo, dan njenog rođenja, što se u tim krajevima dešavalo jednom ili nijednom u sto godina.
‘Znaš što', rekao je sklonivši nježni pramen s njenog čela, ‘vodim te sutra na probu, pjevat ćeš s nama u Jesenjem bendu.’
‘Molim? Kako to misliš? Ne! Ja uopće ne znam dobro pjevati', bunila se Rujana.
‘Svatko zna pjevati kada se iskreno zaljubi', bio je uporan Jesenko.
‘Možda svi znaju, osim mene.’
‘Onda ti možda i nije stalo do naše veze?!’
Na ovo je Rujana ušutala. Crnooki Jesenko bio je početak svake njene misli, nade i uzdaha otkako je nedavno ostala bez roditelja . Ali to što je tražio od nje bilo je nemoguće.
Ostavši sama kod kuće, otvorila je prozor i zamišljeno se zagledala u zvjezdanu noć. Najednom je osjetila na ramenu poznat dodir. Njena prijateljica, zeba. Točnije, mužjak zebe juričice, veličanstven u svom svečanom crvenom ogrtaču i s crvenim kačketom.
‘Došao si, lijepi moj Kačket!’
‘Ozeblo me oko srca, i morao sam svratiti da te vidim. Kako si, sestrice crvenokosa?', upitao je umiljati ptić.
Rujani potekoše suze umjesto odgovora. Ispriča mu sve kako jeste.
‘Hm, nisam siguran zbog čega te Jesenko stavlja na tako veliku kušnju?!’
‘Pa, rekao mi je: Kada se dvoje iskreno vole, oni postaju jedno dušom i tijelom!’
Kačket se tu malo zamisli. Pomisli da svatko ima svoju istinu i pravo da iskuša njen tok.
‘Vidim da te ne mogu utješiti ni svojim čavrljanjem, ni razonoditi svojom svečanom odorom. Preostaje mi možda još jedino …', Kačket došapnu Rujani svoj plan.
Sutradan navečer, kad je nebo zarudjelo, Rujana je trebala pjevati na gradskom trgu, u Jesenkovoj pratnji , zajedno s plavokosom Ljubomornicom.
Doduše, pjevao je Kačket umjesto Rujane. Bio je savršeno skriven u njenoj gustoj, dugoj, pletenici.
Pljesak se razlio publikom. I oduševljenje. Čim su se sklonili iza pozornice, Kačket je odletio svojim putem. A Jesenko, presretan, pohrlio da čestita Rujani, potpuno zaboravljajući na Ljubomornicu.
Žal je ispunio plavokosu krasoticu i sirova želja za osvetom.
Sutradan su njih dvije u garderobi odjenule privlačne, uske, iznijansirane hlače od jarko crvene boje vatre do boje rđe, te svijetlo smeđe, široke, lepršave košulje. Dočaravale su dva prekrasna lista u Jesenjem bendu.
No, čim je Rujana kročila na pozornicu, osjetila je da joj se hlače rastvaraju po šavovima. Bilo je prekasno vratiti se natrag i tražiti novu odjeću. Orkestar je već krenuo sa svirkom. Učinilo joj se da je Ljubomornica promatra s ispitivačkim smiješkom.
Kačket kao da je osjetio njezinu nelagodu. Provirio je iza zavjese Rujanine kose na tjemenu i imao je što vidjeti. Hlače su sada bile potpuno rašivene odozada. Koliko bi smijeha poruge bilo, na kraju njihove izvedbe, ako se štogod ne poduzme! Primaknuo se što je mogao više naprijed i šapnuo:
‘Učini ovo što ću ti reći, sestrice. Kosu što si svezala u rep moraš odmah razvezati ako želiš izbjeći sramotu!’
Rujana se zarumenjela od uzbuđenja. Slutila je o čemu je riječ. Brzim pokretom ruke raspustila je kosu izazvavši uzdahe divljenja. Sjajna kosa joj je padala sve do koljena i svi su je očarano promatrali. Ponajviše Jesenko. I još kad je odjeknula pjesma Jesenjeg benda! Aplauz na kraju je bio velikodušan, nezaboravan.
Ljubomornica se našla na rubu plača kad je Jesenko zagrlio Rujanu a s njom se samo kratko rukovao na kraju nastupa.
Nastup je narednog dana protekao da bolje biti ne može. Rujana nije ništa prepustila slučaju. Mudro je pustila da joj kosa padne do koljena, uspješno prekrivajući faličnu odjeću, ovaj put rasporenu na poprsju košulju.
Iznenađenje je nastupilo tek na samom kraju. Nakon salve aplauza, gradski oci popeli su se na binu da zlatnim đerdanima, u znak posebne zahvalnosti, daruju Jesenji bend, Jesenka, Rujanu i Ljubomornicu.
Ali dok su oni stavljali đerdan oko Rujaninog vrata, majušni ptić Kačket strahovito se uznemirio. Pomislio je da su ga otkrili i da ga pokušavaju uhvatiti. I umjesto da se pomjeri i pritaji u drugom, rujnom, snopu kose, on je, smrznutog srca, odlepršao iza pozornice.
Najednom je svima postalo jasno otkud takav, cvrkutav, kristalno jasan glas ljepotici Rujani!
Čarobnica možda jeste dok uspijeva pripitomiti divlju zebu, ali crvenokosa nema pjevačke kvalitete. Nagradu je dobila nezasluženo. Ta spoznaja je uzrokovala preneraženi muk na sceni, ali i u publici. Možda bi bilo bolje da se netko posprdno nasmijao. Ali nije. Čak ni Ljubomornica. Nju je morila briga da će ju netko propitivati zbog čega je Rujanina košulja bila pocijepana na poprsju. Ni to se nije moglo skriti prilikom dodjele nagrade.
Rujana je sada pustila da je kestenjasto crvena, duga, kosa potpuno zaogrne i prekrije joj čak i lice. Stajala je, osamljeno, na sceni kao žalosna vrba dok su svi odlazili bez riječi i pozdrava. Jesenka nije bilo da je sačeka pred garderobom.
Na prozoru njene kuće čekao je uplakani Kačket. Zeba i ona plakali su tako zajedno tri dana i noći, dok konačno Jesenko nije kucnuo na Rujanina vrata.
Izišli su u šetnju, bez riječi, uobičajenom stazom. Ali im stabla nisu više veselo mahala granama. Zeba ih je izbjegavala. Kada su stigli van grada, pod krošnju drevnog hrasta, Jesenko je upitao: ‘Kako si samo mogla to učiniti?’
‘Učinila sam to da bih postala jedno s tobom, i dušom i tijelom.’
‘Da me stvarno voliš, ti me ne bi obmanjivala!’
‘Rekao si da svatko zna pjevati kada se iskreno zaljubi. Željela sam to i ja iskazati iako nisam muzikalna. Sada bih više voljela da sam ovo lišće na hrastu i pod hrastom, nego da o ovome razgovaramo.’
‘I ja bih to volio', rekao je, dok mu je u glavi zašumio glas: ‘Budi lišće, Rujana!’
Ostatak života je proveo preispitujući se da li je ikada stvarno izgovorio te tri strašne riječi.
‘Bit ću sve što ti želiš. Samo zatvori oči na par minuta', kazala je s iznenada veselim prizvukom u glasu.
Ojađen i u nedoumici, zatvorio je oči. Kratki odmor dobro mu je došao. No, kada ih je ponovo otvorio, Rujane više nije bilo.
Svuda ju je kasnije tražio, ali uzalud. Uzbunio je nadležne u svome i okolnim gradovima, objavio je cijelom svijetu da nema njegove Rujane. Ništa tu nije pomoglo. Za društvo mu je ostala samo zeba Kačket koja vrijeme provodi u obližnjem grmlju i drveću, a ponajviše u Rujaninoj Kosi, tj. krošnji njenog omiljenog hrasta.
Zaljubljeni parovi, koji se tu danas okupljaju, mogu povremeno vidjeti kako majušni Kačket uporno odmahuje glavom, još ne vjerujući da je Rujana otišla bez pozdrava. A moći će valjda, još neko vrijeme vidjeti i starca Jesenka koji će im sve ovo ispričati, kao i nama, u nadi da ćemo drugima prenijeti kako se i najjača ljubav zna raspršiti poput jesenjeg lišća. Sve zbog jedne male ali bitne razlike. A razlike uistinu ima, veli starac, premda ima i jako mnogo dodirnih točaka, u igri riječi: ‘postati dušom i tijelom’ i ‘poštovati dušom i tijelom’. To ponajbolje znaju oni koji dođu slušati vječiti šum Rujanine Kose.
MARIJA FEKETE-SULLIVAN
Priče iz antologije “Slavin poj” ponedjeljkom objavljujemo u suradnji s portalom BH FANTASY, koji donosi priče uvrštene u antologiju ali i druge zanimljive sadržaje fantastične književnosti i književnosti uopće, te mitologije.
Po prvi put u Bosni i Hercegovini urađena je antologija priča inspiriranih slavenskim božanstvima – “Slavin poj” koja je obuhvatila 26 naslova suvremenih autora iz Bosne i Hercegovine i regije, donoseći priče inspirirane starim bogovima, vilama, demonskim bićima, kultovima i vjerovanjima. Priređivač ovog značajnog izdanja je književnik Anto Zirdum, a izdavači su Viteški ambijentalni teatar (VAT) i HKD Napredak Vitez. Antologija je objavljena početkom travnja i već uspješno predstavljana u zemlji i inozemstvu.
