![jasmina]()
Sjedeći u malom čamcu na Plavom jezeru i čekajući da riba zagrize, odlučio sam gdje ću sagraditi kolibu. Otkad sam se oženio Torom, roditeljski dom postade tijesan. Pošto je oko moje doline bilo mnogo šume, a ja vješt s drvetom, zamisao se ubrzo ostvari.
Radon je dobar ribar drvosječa – govorili su!
Kad bez dječijeg plača u novoj kolibi dođe i napola prođe i treće proljeće, vračara Suma, vidjevši više puta moje namrgođeno lice, posavjetova me da pođem u Proklete planine i pronađem Jezero sreće. Uvjeri me da boginja Živa mnogima usliši želju pošto stignu na najviše jezero i preplivaju ga za punog mjeseca.
Kazivali su stariji ljudi da je zlatokosa boginja očarana „gorskim okom“ među teško prohodnim planinama i hridima. Jezerce je i zimi i ljeti toliko bistro da se može piti umjesto vode. Okruženo visokim jelama, borovima i smrčama, najčešće se zeleni, a za lijepa vremena nebo se u njemu vidi kao u ogledalu.
Baba Suma mi reče još i to da boginja voli poljsko cvijeće. Pošto sam čuo da su joj ljudi nosili nakit i zlatnike, zamolih majku da mi podari svoju jedinu srebrenu narukvicu, naslijeđenu i brižno čuvanu. Ona istog trena iz drvene kutijice izvadi najvrijedniju uspomenu i poželi mi sreću. Suze joj nakvasiše zabrinute oči, a lice se zgrči od zloslutnje.
Noć uoči polaska više sam bdio nego što sam spavao. U zoru izađoh ispred kolibe i naklonih se istoku, zazivajući sreću od moćnog Svantevida. Obuzimala me studen kao da mi je kroz vene tekla hladna rijeka Ljuča i, umjesto u moje Plavo jezero, koje sam gledao s prozora otkad znam za sebe, uvirala u moja njedra.
Skupljena u gunj poput krivca, Tora me je ćutke gledala. Odlazak u planine plašio ju je; molila me je da ne idem, ima vremena, rodiće... Ali otkako mi Suma probudi nadu, nisam imao mira. I nije me bilo strah, mada su mnogi ostavili kosti na Prokletim planinama!
- Vratiću se, obećavam!– šapnuh Tori na rastanku.
U početku sam pješačio poznatim stazama. Naiđoh na proplanak koji je izgledao kao izvezen poljskim cvijećem pa ubrah veliki buket. Ubrzo stigoh i do uzvišenja na kome je, poput starca urušenog zdravlja koji čeka kraj, stajao kameni zid. Gradina, pomislih, oko koje Crnbog i zli dusi često navraćaju! Dobro sam ih osjetio na svojoj koži - jedva sam ostao živ! Prvo, čim sjedoh da jedem, začu se snažan tutanj – velika stijena se kotrljala pravo na mene! Oooojj, ni sam ne znam odakle mi snaga i brzina kojom sam skočio i za dlaku izbjegao smrt!!! Poslije se Crnbog opet javi: u jednom šumarku propadoh u rupu, vješto i s namjerom skrivenu. Kao da se zemlja otvorila! Majko moja! Jedva, više slučajno, u letu dohvatih mladu omoriku i uz pomoć štapa se izvukoh na stazu. Pogledah dolje, dno se nije vidjelo...
Ali, nisam odustao! Neka snaga i inat tjerali su me dalje!
U kasno popodne stigoh do širokog polja s vijugavom rječicom. Babino polje. Postepeno je prelazilo u šumovitu Planinu bogova, koja se uzdizala visoko, parajući nebo. Do Jezera sreće bilo mi je ostalo još malo hoda. Iako iscrpljen, išao sam što sam brže mogao. I baš kad podigoh glavu da vidim nekog orla, ugazih u živo blato.
- Živa, božice moja, preklinjem te, spasi me od Crnboga! – pomolih se, bez snage da poduzmem išta drugo. I stvarno: zemlja oko mene istog se trena poče sušiti pa izađoh i nastavih ići ka cilju.
O ljepoti Jezera sreće oduvijek se pričalo i prepričavalo, čak i - potpuno bespotrebno - kitilo i dodavalo, ali ipak nisam očekivao da će mi suze poteći kad ga vidim! Površina jezera caklila se kao da su se sve zvijezde prosule po njoj. Učini mi se da neko hoda po vodi.... U tom času mrak prekri cijeli kraj, ali uskoro zasja pun mjesec.
Prišao sam do jezera kako bih cvijeće i narukvicu bacio što dalje i, ne oklijevajući, zaplivao ka drugoj obali. Voda je bila hladna kao tek otopljen led. Skoro doplivavši, opazih ostrvce i isplivah. Potom zatvorih oči i ponavljah što sam glasnije mogao:
- Živa, veličanstvena boginjo života, roda i poroda, usliši naše molbe i podari nam dijete!
Uskoro začuh glas:
- Veći si junak od svih koji su stigli! Boginja čuva hrabre! Predano želiš ono zbog čega si došao i zato će te Živa nagraditi!
Poskočih. Iza mene, kao usred dana, ugledah crnokosu djevojku bijelog lica i krupnih očiju. Imala je crn mladež na lijevom obrazu. Učini mi se da je predamnom najljepši dragi kamen na cijelom svijetu!!
- Ne plaši se, Radone! Ja sam hridska vila Mažana, miljenica boginje Žive – reče i uze me za ruke. – Čuvam planinu, jezero i ljude koji dolaze moliti našu boginju. Hajdemo među hridi, hladno ti je!
Odjednom mi se učini da lebdim, a voda se okreće. Od uzbuđenja zatvorih oči i ubrzo ugledah prostoriju od svjetlucavog kamena.
Kao da smo svezani najčvršćim čvorom, vila i ja držali smo se za ruke. Sjedosmo na prostirku od cvijeća i zelenog lišća. Začu se frula i Mažana poče plesati. Duga crna kosa letjela je zrakom, a njeno vitko tijelo vrtilo se oko mene. Njena koža, bijela poput planinskog snijega, krasila je zanosne obline. Okretao sam se, gledao nasmijano lice i ruke koje su u ritmu pjesme izvodile zanosne pokrete. Gipka stopala gazila su po kamenu kao po najmekšem ćilimu. Teško sam disao, zaprepašten plesom za koji bih tog trena mogao i živjeti i umrijeti. Koliko je bio zanosan!!!
Još vrela, priđe mi, a naše usne i tijela se koji čas kasnije stopiše u cjelinu, skladno, strasno i željno, kao suha zemlja s kišom, kao pčela s cvijetom, kao zaborav s vremenom...
Tek devetog dana, još opijen milovanjima, pjesmama i umilnim plesovima, sjetih se ko sam, odakle sam i zbog čega sam došao na Jezero sreće.
- Radone, jedini moj, nemoj se vraćati dolje! Ja ću ti roditi nasljednika! – reče hridska vila u noći pred moj povratak. – Osjetili smo zanos i sreću, ostanimo ovdje zajedno! Kako ću bez tebe?!
- Ne mogu, vilo moja! Dao sam bračni zavjet. S tobom sam osjetio istinsku strast i ljepotu, ali to nije dovoljno!
- Oooj, Radone! Od šumskih demona si se spasio, ali ne od onih u sebi! Božanski je živjeti srcem, ali ti si samo uplašen čovjek, zarobljen u kavezu običaja! Idi, ne mogu gledati da ti se šta desi! Samo da znaš - do kraja života druga žena neće biti kraj tebe! – reče i ode ka jezeru.
Ujutro sam se uzalud okretao ne bih li je vidio još jednom. Skupiše se tamni oblaci, jezero pocrni, ptice odletješe, a voda se zatalasa. Čuh žensko ridanje, bolno, nemoćno i prigušeno, kao kad se s nekim opraštaš za sva vremena. Pođoh nekoliko koraka naprijed-nazad, ali ne nađoh nikoga. Spazih samo jednu bijelu zmiju: izašla je ispod oborenog stabla jele, ušla u jezero i potom zamakla u dubine...
Krenuo sam ka svojoj dolini. Pošto se nisam vratio za tri dana, svi su pomislili da me više nikad neće vidjeti, a kad me ugledaše, oduševljenju nije bilo kraja. No, radost više nije navraćala u moj život!
Zorom, kad bi Tora ustajala i oblačila se, krišom sam zagledavao njen struk. Bio je sve tanji. Znao sam da je to moja krivica. Grižnju sam osjećao i kad bih se sjetio Mažane, a kroz prsa bi mi prostrujala oštra bol. Noću, spustivši glavu na jastuk i gledajući vatru na ognjištu, pitao sam se zašto sam se odrekao sreće i izabrao bljutav život bez nje? I ne samo to! Znao sam da ni Tora ne spava nijedne noći već uzdiše i pita se kuda ja to lutam?!
Ipak, čudo se desilo!
Jedne zimske zore umalo ne zgazih vuneni zamotuljak na pragu kolibe. Kako sam se iznenadio kad ga podigoh, otkrih tkaninu i ugledah tek rođeno dijete! Nešto mi zape u grlu. Prvo što mi upade u oči bila je crna kosica i crn mladež na lijevom obrazu. Po tome sam znao odakle je došao božanski dar! Unio sam dijete u kolibu i pokazao Tori plod moga pohoda na Jezero sreće - dar boginje Žive. Plakali smo od sreće.
Djevojčici smo dali ime Zora. Bila je drugačije od ostale djece, no to nas nije mnogo čudilo.
- Vidio sam danas zmiju čuvarkuću kako leži kraj Zore! Strah me da nije pred nesreću?! – požalih se jednog dana majci. Naime, iako smo sve vrijeme budno motrili na kćer, zatekoh Zoru kako se u kolijevci igra ručicama, a pokraj nje, sklupčana, leži bijela zmija. Pretrnuh od straha i zaletjeh se da spasim kćer. Osjetivši moje korake, zmija sama otpuza pod prag kuće.
Ne osvanu ni sedam novih jutara, a u selu se pojavi nepoznata i vrlo čudna starica. Useli se u jednu napuštenu kolibu. Jedni pomisliše da je kakva umobolna sirotica, drugi da je zalutala beskućnica, no prava istina se pokaza kad ljudi, jedan po jedan, počeše obolijevati od čume. Začas puče vijest da je čudna baba zapravo baba-Čuma. Mnogo ljudi pomrije, a među njima svi moji osim Zore. Nas dvoje ostadosmo sami.
*
Čuo sam da je vračara Suma nekoj udavači savjetovala da ode na grob, ubere sitnog cvijeća i iskopa grumen zemlje, sve ubaci u jelo i tri puta ponovi:
Ti, robe božji, budi moj rob, a ja tvoj, cvijeće moje, a ja tvoje, sve do crne zemlje! Oni koji su imali kćer za udaju pozivali su me na prave gozbe, ali kako su godine prolazile, odustajali su i oni i ja!! Dobro sam znao da je i meni i domu potrebna nježna ženska ruka, a Zori neko ko će joj biti uzor i pomoć. Ali, nije išlo!
Bio sam sve sigurniji da me je stigla Mažanina kletva!
Mnoge djevojke smješkale su se kad bi prolazile kraj naše kolibe. Govorile su po selu da sam najljepši i najsnažniji muškarac i rado bi, kad bi došle na jezero i kupovale ribu, dodirivale moje čvrste mišice. Ali, već poslije prvog susreta osjećao sam da te djevojke ne mogu ni gledati. Pokušavao sam naći lijepe, ali nijedna nije bila kao moja vila. Tražio sam mudre, ali, kad bi progovorile, čuo sam Mažanine riječi. Javljale su se bogate, no nijedna nije imala svoje jezero i planine poput moje hridske vile!
Sjećanje na hridsku vilu Mažanu sa Jezera sreće bila je jedina radost moje prazne duše, a odustajanje od ljubavi moja svakodnevna kazna. Bezbroj puta sam se zapitao šta je ubilo ljubav: njen ponos ili moj kukavičluk?!
Inače, ljudi se ne mogu načuditi zašto jedna bijela zmija svakog jutra izlazi ispod praga moje kuće, omotava se oko mojih opanaka i potom vraća u gnijezdo. A najčudnije je što više nemam volje započeti dan bez nje i njene posjete. Bez one koja gmiže oko mene!
JASMINA HANJALIĆ
(NEVIDBOG, zbirka kratkih priča o starim bogovima; Bijelo Polje 2013)
